Dana 12. prosinca 1861. godine rođen je u selu Valentinovo, u Hrvatskom zagorju, književnik Janko Leskovar. Školovao se za učitelja, a nakon završetka naobrazbe počeo je raditi kao učitelj po školama diljem Hrvatske. Prvo radno mjesto bilo mu je u Valpovu, gdje se nalazio dvorac i veleposjed bogate barunske obitelji Prandau, za koju je i radio. Ondje se Leskovar upoznao s lokalnom djevojkom Terezijom. Ona je bila razmjerno niska podrijetla, a barun Prandau nije odobravao tu vezu. Ipak, Leskovar se oženio Terezijom, a zbog toga je izbio sukob između njega i baruna.
Književne radove Leskovar je objavljivao samo tijekom 15-ak godina, a u njima je bio zaokupljen psihološkom analizom likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. U književnosti se javio kao tridesetogodišnjak svojom novelom Misao na vječnost, nakon koje objavljuje još dvije pripovijesti – Katastrofa i Poslije nesreće. Kasnije piše i svoje jedine romane – Propali dvori, Sjene ljubavi te pripovijest Kraljica zemlje.
Leskovar je više puta mijenjao radno mjesto, radeći kao učitelj od Slavonije do Hrvatskog zagorja i Karlovca. Godine 1906. došao je u Zagreb, a zatim je od 1914. do 1949. godine većinom živio u Valentinovu, gdje je i preminuo.
Kao zanimljivost navest ćemo da se po njemu naziva tip književnog lika – leskovarac – koji obilježava junaka sklonog povratku u prošlost, stalnom razmišljanju i sjećanju na događaje koji završavaju tragično.
piše: Dražen Krajcar
