Iako su antički i srednjovjekovni pisci uglavnom smatrali Trojanski rat barem djelomično istinitim događajem, u ranom novom vijeku neki su zauzeli skeptični stav, smatrajući ih legendama bez povijesnog pokrića. Bez obzira na otkrića Schliemanna i drugih, mnogi su smatrali da gradić na Hisarliku nije dovoljno velik da bude Homerova Troja. Međutim, pionirski rad arheologa Manfreda Korfmanna 1990-ih pokazao je da su Troje VI i VIIa čak 15 puta veće nego se dotad mislilo te da ga je vjerojatno okruživao obrambeni jarak. Grad takve veličine očito je imao značaj koji je sezao šire od regije u kojoj se nalazi.
Homer opisuje položaj grada kao strm i vjetrovit, što je doista slučaj s brdom Hisarlikom, na kojem je sagrađena Troja. Grad je opisan kao neuništiva tvrđava s golemim gradskim vratima i širokim ulicama kojim upravlja moćna elita. Spominju se strme zidine s grudobranima. U grčkoj predaji zidine su bile toliko snažne da se izgradnja pripisuje bogovima Posejdonu i Apolonu. Svi ovi elementi prisutni su kod Troja VI i VIIa.
Neki znanstvenici i dalje tvrde da je u to doba desetogodišnja opsada bila gotovo nemoguća te da je broj sudionika u ratu gotovo sigurno bio znatno manji nego što je opisano u Ilijadi i drugim djelima. Neki detalji vezani uz tehnologiju su netočni – npr. Homer očito nije znao kako su se zapravo rabila bojna kola. Možda najvažnije od svega, nije potvrđeno da je ijedan od junaka Ilijade temeljen na stvarnoj osobi. Stoga ovi znanstvenici smatraju da su priče o Trojanskom ratu svojevrsna sinteza opsada i invazija iz tzv. Mračnog doba Grčke (od sloma mikenske civilizacije oko 1100. do pojave prvih polisa u 9. stoljeću pr. Kr.).
Jezična analiza teksta ukazuje na to da dijelovi Ilijade doista potječu iz mikenske predaje. Nadalje, iako je Homer po tradiciji bio Jonjanin, u tekstu su najdetaljnije opisani lokaliteti koji bi bili najpoznatiji Mikenjanima, dok su jonski otoci opisani vrlo šturo. Homer u nabrajanju odreda grčke vojske i njihovih gradova spominje i one koji više nisu postojali u 8. stoljeću pr. Kr. (npr. Pilos), što ukazuje na to da tekst doista prenosi stariju tradiciju. Neka Homerova imena, primjerice Ahil, pronađena su na glinenim pločicama iz brončanog doba, iako se niti jedno ne može nedvojbeno povezati s junacima Ilijade.
U novije su vrijeme istraživanja hetitskih tekstova pokazala da su Hetiti znali za kraljevstvo i grad Wilusa u zapadnoj Anatoliji u kasnom brončanom dobu. Intrigantno, spominju ga u kontekstu velikog rata Hetita protiv države Ahhiyawa, što zvuči slično Aheji, kako je Homer nazivao domovinu Grka. Nadalje, jezičnom analizom otkriveno je da je izvorni grčki naziv za grad vjerojatno bio Wilion. Novije geološke analize područja oko Hisarlika također pokazuju da Homerovi i Strabonovi opisi odgovaraju izgledu tog prostora prije više od 3000 godina.
Stvarni ili ne, Homerovi junaci i priča o Trojanskom ratu postali su nezaobilazan dio Zapadne svijesti. Mnoge kasnije vladarske i plemićke obitelji diljem Europe – Rima, Franačke, Engleske – pozivale su se na trojansko porijeklo. Čak i na udaljenom Islandu veliki pisac Snorri Sturluson tvrdio je da nordijski bogovi potječu od trojanskih junaka. Homerova Troja je inspirirala umjetnike od antičkog doba preko Shakespearea do Hollywooda. Gotovo svi Europljani, bez obzira na nacionalnost i vjeru, smatrali su, te i dalje smatraju, Trojanski rat dijelom svoje kulturne baštine.
Piše: Boris Blažina
